Intrigira me ući u svijet djece i uživjeti se u njihovu perspektivu jer pri tim interakcijama na umu imam širu sliku. Ona uključuje svijest i znanje o tome da o načinu, porukama, stavu, riječima i postupcima kojima pristupam djetetu ovisi njegov doživljaj sebe. Pod utjecajem našeg odnošenja prema njemu, dijete razvija svijest o sebi koja uključuje njegova uvjerenja, misli i sveukupni osjećaj vrijednosti, što se odražava u njegovom ponašanju. Tako kroz kontinuirani kontakt sa značajnim odraslima, dijete vremenom izrasta u odraslu osobu čiji će emocionalni svijet i samogovor biti rezultat riječi i postupaka kojima smo ga svakodnevno izlagali i sadržaja koje smo mu usađivali. To je ujedno glavni razlog zašto vrlo obazrivo i promišljeno pristupam interakciji s djetetom, s osjećajem poštivanja i znatiželje. Jednaka filozofija rada me prati i u radu s odraslima. Ovakav pristup uključuje kontinuirano preispitivanje i osvještavanje vlastitog unutarnjeg svijeta, odnosno uvjetovanih misli, uvjerenja, osjećaja i razloga vlastitih postupanja, a često i odučavanje od istih. To je svakako izazovan i uzbudljiv, ali katkad i nelagodan put, zbog čega je dobro imati emocionalnu i kompetentnu podršku na njemu. U tome mi pomaže osobna psihoterapija i supervizija koje kontinuirano pohađam.